Da li volite da patite?

Nameće mi se par tema ili bolje reći par pitanja. Prvo je: Da li ljudi vole da pate? Drugo, treće, deseto je da li i kako ljudi mogu da utiču na svoj život, da li nam prija samoća ili društvo, šta je to što nam stvarno „legne“ u životu, da li je život stvarno lijep ili samo niz kompromisa i prilagođavanja u iščekivanju kad ćemo da odapnemo? Možda sam surovaa, ali jeste li se zapitali kad šta je vaša fukcija u ovom unicerzumu? Vjerovatno jeste i dali odgovor u fazonu želim da živim što bolje umijem i znam, ili tipa potrudiću se da budem drugačiji od drugih, ili neću bacati smeće, sačuvaću planetu, ili aj da pomognem nekom ko ne može… Što se mene tiče, to su sve gluposti kojima ljudi tješe sebe, kao našli su neku svoju funkciju u univerzumu. Suština je da svi živimo po šablonu ili postati roditelj ili završiti neke škole i juriti pare ili oboje u isto vrijeme ili ništa. Ako ima neko da navede nekog sa drugačijim životnim ishodom nek javi, mada i ne mora, šta me boli uvo za tog jednog u milion ili 6,7 milijardi? Hm…

Elem, pošto su sva ova pitanja za posebnu priču, ja bih se vratila ovom prvom i nama običnim smrtnicima. Napisah ovo „običnim“ ali nijesam sigurna da li sam to trebala napisati, ali ajde, neka i to „obični smrtnici“ bude posebna tema.

Da li ljudi vole da pate, pitah… Zašto? Možda zato što napolju pljušti kiša cijeli dan i dan je idealan da budete u krevetu, naručujete šnj hranu i da između zalogaja vodite ljubav, hajde da budem fina, ali suština je da imate sex koji će vas raznositi u svakom mogućem pogledu. Meni je to, recimo, idealna kombinacija za ovakav neki dan, možda se i pobijete u međuvremenu, ali nemate kud vani, pa ćete se i pomiriti u krevetu. E, a šta radite za vikend, kada pada kiša i nemate nekog da ga sexualno, emotivno, fizički, psihički ili kako god „iskorišćavate“ i ne možete biti „iskorišćeni“ na taj način? Ja, recimo, volim da patim. Da, volim da patim. Ne u fazonu kako sam jadna i žalosna što nemam nikog i sl., nego se vraćam u prošlost (vjerovatno jer nemam nikog u sadašnjosti :p ) i razlažem na djeliće svaki svoj postupak u bivšim ljubavima, bilo dobro ili loše, volim da vidim čak i kako su sad „ispali“. U tome mi pomažu najteži narodnjaci. Da, a uz to mislim da nijesam klasična glupača, nego da imam malo te emocionalne inteligencije i zrelosti, ali opet se predajem najnižim vibracijama (čini mi se da se to tako sad zove).

Da li svi vi imate osobu koja vam je uzela srce i dušu, raznijela ih na sitne komade, a u isto vrijeme ih oplemenila najljepšim emocijama, ludilom i ljepotom na razne načine tako da je i postavila određene kriterijume za sve buduće ljubavi? Nije vam jasno kako uzela i srce i dušu, a oplemenila ih? Pf, glupaci jedni… Nije ih ona uzela, vi ste to uradili sebi, zanijeli se, jer ste bili oplemenjeni, jer ste bili zaljubljeni, jer ste se pronašli  u svakom djeliću te osobe, a ta osoba nije mogla sve da vam uzvrati, a vi ste se nadali, aznali ste da nećete to dobiti. Ali, hej, šta ima veze, vama je bilo lijepo, već rekoh da su duša i srce bili oplemenjeni na najljepši mogući način.

Da li ljubav mora da boli? Još jedno pitanje za posebnu temu, a ja ću samo da pričam o emocijama koje oduzimaju dah da boli. Jeste li imali osobu pored koje vaša najprostija rečenica ispadne nerazumljiva, jer ste se vi skoncentrisali na njegov miris ili usne? Da ne pominjem da je njegov osmijeh jedino što te liječi u toku dana…  A svakog dana tako blizu, a miljama daleko, miljama… Mada, kad bolje razmislim, možda smo tako blizu, a da nas razdvaja samo stvarnost. Opet ne razumijete? Hahahaha

Niko ne kapira njegov pogled ko ja, da li kapira on moj? E, to su stvari koje na početku rekoh da ste sami sebi uradili! Zato boli, zato ja volim da patim, da mislim da je idealan, a da me boli što nije moj, što me ne kapira. Zar to nije klasično voljenje patnje? Šta sa vama?

Da li me laganje čini lošom?

Zašto uopšte lažemo?

Ono što me natjeralo da počnem da pišem je upravo pitanje postavljeno u naslovu. Misli me često vode da razmišljam o tome, ali me vode i na mnoge druge strane tako da se nadam da ću uspjeti da nađem neke odgovore puštajući ih u etar. Elem, otkud ja?

Pitanja imam neograničeno. Kako upoznati sebe? Kako znati da li si dobar ili loš čovjek? Koja su to mjerila po kojima to neko određuje?

Ja, generalno, ljude gledam kakvi su u odnosu prema meni, pa onda i u odnosu prema drugima. Međutim, nikad ne možemo znati kako se ta osoba odnosi prema svim ljudima iz okruženja.

Gledam prvo sebe po tom pitanju. Recimo, prema nekim ljudima sam dobra (diskutabilan je izraz „biti dobar“, ali za početak će poslužiti svrsi), dok sam prema nekim ljudima loša. Kako to razgraničiti? Kako zaista znati da li si ti dobar ili loš čovjek? Svako od nas može biti ili misliti da je dobar prema ljudima oko sebe, ali svi mi nosimo svoje „mračne tajne“, u smislu da prema nekome pokazujemo naklonost, „prodajemo“ mu svoju dobru stranu, svoju priča i djela, a prećutkujemo ono što smo mislimo da će loš utisak ostaviti na njemu o nama. Ljudi upravo zbog toga često griješe kada misle da su ljudi oko njih iskreni i dobri. Ja znam nekoliko ljudi, ako ne i skoro svi ljudi iz moje okoline, koji me smatraju iskrenom, zanimljivom i poštenom osobom, u smislu da ih neću prevariti za nešto. I, neću ih prevariti, ali ja znam da nijesam iskrena prema njima, odnosno svakom dajem određenu „dozu“ informacija za koju ja smatram da im je dovoljna. Da li me to čini lošom? Da li, u suštini, svi ljudi svakoga lažu kako bi tom nekom bili bolji, zanimljiviji ili nešto treće? Da li je u prirodi svih ljudi to laganje i trud da se svima dopadnu? Da se razumijemo, neću ja nikog svojim sitnim lažima i prećutkivanjima povrijediti, prevariti, donijeti mu fizičke ili emotivne posledice (naravno, tu se podrazumijeva da te laži ne budu otkrivene, jer bi posledice bile evidentne). Poenta je, da ljude laži čine srećnima. Povrede koje nastaju izgovaranjem laži trpi samo osoba koja ih izgovara. Svaka laž probada duboko. Ne, ne probada srce, to su neki drugi organi koji bivaju probodeni, znaju oni koji lažu. Jedna laž povuče masu drugih stvari, iako prvi put slažeš za sveopšte dobro. Misliš, biće bolje ako slažem Mariju i odem kod Marka, ali onda moram Marka da slažem za Mariju i tako u nedogled, ne znajući šta te posle čeka. A posle? Posle nemaš potpuni osjećaj uživanja u tome što radiš zbog načina na koji si došao tu i imaš osjećaj griže savjesti i smatraš sebe lošom osobom. A šta si ustvari htio da dobiješ i da li si to dobio?

Koje stvari čine život lijepim? Šta učiniti da se dobro osjećaš, da uživaš u ljudima, u stvarima oko sebe, kako ispuniti svoje vrijeme, misli i dušu svoju? Kako to uspjeti, a da ne lažeš i sebe i druge? Kako kada iskrenost najčešće ne donosi uživanje i bolji odnos među ljudima? Iskrenost najčešće donosi razdor među ljudima, jer smo navikli da ih lažemo i zasipamo lijepim stvarima, iako su neistinite. Koliko puta smo na pitanje drugarice: „Kako ti se sviđaju moje nove farmerice, jesam li debela u njima?“ odgovorili sa: „Ne, super ti stoje!“ svjesni da to nije istina? Znamo da bi je iskrenost oneraspoložila ili u najgorem slučaju bi pomislila da si ljubomorna i ko zna šta već, ali to sad dovodi u pitanje koliko ti je taj neko zaista pravi drug, a to nije tema, bar ne danas. Suština je, da lažemo često!

Kako povući granicu između svih tih stvari!? Tako što ćemo biti dobri ljudi koji ne lažu ni sebe ni druge?! Mislim da je ta misija nemoguća, jer ćeš ili ostati sam i biti dobar ili biti okružen ljudima, ali loš. Mada, ja volim iskrivljenu verziju svega ovoga, a to je biti okružen ljudima sa dozvoljenim lažima i smatrati se dobrim. Kako sad povući granicu između dozvoljenih i nedozvoljenih laži? Ko uopšte određuje to koje su dozvoljene, a koje nedozvoljene laži? Zar svaka laž ne boli isto ako bude otkrivena? Ili su dozvoljene laži samo one koje se nikada ne otkriju? Hm…